Do you ?
Kako je biti lud znaju samo ludi. Mi „normalni“ možemo samo nagađati šta se odvija u glavi tih ljudi.. Često ljubav ljudi povezuju sa ludošću. Ako je ludost ista kao i ljubav voljela bih poludjeti zauvijek. Predat’ se toj prastaroj, najslađoj, najponosnijoj ludosti. Od svih stvari i osjećaja na svijetu samo je ljubav onaj istinski mač sa dvije oštrice, može da motiviše i da uništi. Često bih razmišljala o nekim postupcima drugih ljudi i pitala se šta je to što ih veže, koja nit? Da li je dovoljno jaka da se suprotstavi svim suprotnostima? Da li sam ikad dobila odgovor? Jesam. Ali on je bio u meni. Tačno tamo gdje zamišljam da mi je duša dešava se lavina, izvor, potop, oluja i suša. Nikome ko to nije doživio ne može se objasniti riječima niti se može usporediti sa bilo kojim osjećajem. Buđenje u pola noći shvatajući da više ništa neće biti isto, niti da ćemo opet biti bezbrižni kao nekad, konstantno razmišljanje o tom nekom...U patnji maštamo o budućnosti u kojoj ćemo biti sretni..zamišljamo se, i opet javlja se potreba za nekim a sada se ne možemo pomiriti s tim da će se sve izmjeniti, nekako ne želimo da se riješimo ni patnje koja nas veže za tog nekog. Nekad u samoći se smijem samoj sebi, onome što sam postala, onome što sam sebi „dopustila“. Neke stvari koje su me prije nasmijavale, sad mi se čine apsolutno normalnim.. Opsesije su nestale, sad je ostala samo neka povezanost, svjesnost, sigurnost da je taj neko tamo, i da čeka gdje smo ga ostavili. Najuzaludnije ljubavi su možda one najjače, najstrastvenije i najsmješnije. Pitam se, da li je moguće oprostiti i preći preko sve boli koju nam je neko uzrokovao? I koliko je moguće da se takva ljubav oporavi?! Da li će ikada biti ista? Jača? Slabija? Da li je ljubav slabost u tom smislu da se pitamo gdje se izgubila osoba koja smo nekad bili, ili smo i dalje isti ojačani nekim iskustvom? Toliko pitanja! A niko mi ne može dati odgovore na njih, osim mene same. U jednom trenutku mislim da je to sudbina koju sam sve vrijeme poricala ili pak trenutak nepažnje.. A na šta bih ja to trebala paziti? Da ostanem i dalje zaštićena u svojoj čahuri od svih vjetrova života? Ne kajem se. Sve je to već određeno valjda prije nego sam se rodila, barem se tješim da je tako. Zavole se ljudi. Dvije potpune suprotnosti. Neko tako daleko a opet dovoljno blizu, i dovoljno poznat da ga zamišljamo dok izgovara riječi koje piše. Neko čije prisustvo osjećamo uvijek. Neko čiji bi miris odmah prepoznali u mnoštvu ljudi. Neko ko nas voli. Koliko i mi njega. Neko koga nikad ne izgubimo, i koji u našem životu ostaje zauvijek, u bilo kakvom obliku. Kao prijatelj, kao vječni partner ili kao jedna od najljepših uspomena.. jer kad se sve patnje saperu ostane samo neizlječiva nostalgija i uspomena. Love is a friendship caught on fire.
