Osjecaj je dobio ime. :)
Zivot se bio pretvorio u pjescani sat kroz ciji vrat su prolazila zrnca straha od slijepe ulice, osjecaj vjecnosti i gubljenja onog najbitnijeg-vremena. Nocu bi sklapala kapke umorne od pokusavanja, ispravljanja i nastavljanja pogresnih stvari. Bila je tu, medju milion ljudi a bila je sama, tako prosta djevojka na cijem se licu ocrtavala sjeta, ceznja i nostalgija. U nekim trenucima cinilo joj se da zivi u stalnoj voznji roller coasterom, cas bi se nasla na vrhu, cas bi bila na dnu, spremna da se suoci s najgorim. A sta je to najgore? I po cemu se ono definira? Shvatila je da je i sreca i tuga stvar individue. Poslije je sve krenulo drugacijim tokom, naucila je zivjeti u sadasnjosti koliko god gorka bila i mastati o buducnosti koja ce biti dobra, ispunjena njenom definicijom srece. Predzadnji put kad se se oprastala od tebe bila je na mostu, gledala u nebo, bezizrazajnog lica molila ga da oprosti sto krece dalje, iako svjesna da joj nema sta oprastati...dapace, on je bio ta rana koja je trebala lijek. Zadnji put je shvatila koliko je sve bilo beznacajno. Sama, u hotelskom kupatilu, gledala se u ogledalo i primjetila prvi put koliko nas neke tuge obiljeze i promijene.Tako jednostavno, bez ikakvih unutrasnjih organa oprostila se s tobom zauvijek. Njih dvoje su bili gorak viski u bombonjeri kojoj je prosao rok. S tim je zatvorila vrata sobe u kojoj je vladao vjecni hladni rat. Njeno ignorisanje realnosti i sve one ruzne stvari koje kao poslije poplave moze iznjedriti los odnos. Nije joj bilo zao izgubljenog vremena, niti sto je sve gotovo, bilo joj je zao sto se poslije svega vrlo malo toga moze reci. No, u autobusu koji ju je vodio ka nekoj drugoj dimenziji, novom licu njene osobnosti dozivljavala je jedan od najljepsih sumraka svog zivota, oblaci su podsjećali na morske sirene ili strijele i sve podsjeca na jedno...Zivot nikad vise nece biti isti.***************************************************************************************************************************************************************** Čudne osjećaje donosi kraj jeseni. Večeri mirišu na snijeg, usnule ljubavi i čežnju. Lagano se lome ljetni snovi pod oštrim i sigurnim koracima mladih ljudi poput savijenih opalih listova. Lišće opada, svako bježi na svoju stranu a ipak ostaju u jednom krugu. Usamljenost je mješavina posebnih osjećaja. Naizgled tako jednostavna a nažalost tako gorka i bezosjećajna dok se žustro probija hodnicima naših duša. Poput životinja, bježimo jedni od drugih, ruke bježe u džepove tražeći toplinu koja nikada ne može da ugrije onoliko koliko je ispod kože potrebno. Mimoilazila se sa ljudima, crnim, bijelim, odbjeglim od prošlosti, ozlojađenim sadašnjošću, ocijenjenim manje vrijedim od društvene zajednice a ona im je ipak ponekad zavidila. Kako bilo oni su u srcima topli a lice pored kojeg se probude je ništa drugo nego sjajna slika, spoj nečije duše u tjelesnom obliku. Tražeći sebe zašla je u najdublje ponore i najviše visine svoga postojanja. Čovjek jednom shvati da smo nažalost ili pak nasreću savršeni mozaici različitosti. Preklapamo se jedni sa drugima, neki put i ne pa brusimo, gladimo, poneki put se pitamo čemu? A odgovor je duboko u nama. Svako od nas traži toplu sobu za hladne zimske večeri koje počinju trećom zrakom sunca. Sva tuga počne tako rano i traje do dugo dugo u noć. Ujutro, opet nas čekaju isti zadaci, koračati istim putem i truditi se ili glumiti da se nešto mijenja. A mijenjamo se mi. Tako mali, tako uplašeni, tako usamljeni .*********************************************** ****************************************************************************** Ponekad bi zatvorila oči i sanjala neke druge svjetove. Trebala joj je motivacija, mislila je, još nešto treba da se desi da bi samoj sebi potvrdila da je na putu koji ima samo jedan povratak koji nikad nije dolazio u obzir u njenom malom svijetu koji je bio zaštićen krhkim bedemima jedne mladosti. Na vratancima na kojima su bile izvezene sve dosadasnje tuge, tražila je najbolju koja bi ju motivirala da ide dalje, da napravi veliki preokret, da odigra posljednji ples na klizavim vagama koje su svakim danom rasle a vrijeme da se donesu velike odluke je curilo. Bila je spremna. Sve je bilo na vremenu. U ćumezu svoje indiferentnosti udisala je duboko, i svakim izdisajem puštala tugu da izađe poput ranjenog zmaja koji je puštao posljednje valove vatre. Sabrala je ostatke onoga što je nekad bila, spremila masku koju će staviti na posljednjem balu i sklopila oči uranjajući u još jednu usamljenu noć.*******************************************************************************************************************************************************************
