Underneath the stars I will wait for you.

Kako je biti lud znaju samo ludi. Mi „normalni“ možemo samo nagađati šta se odvija u glavi tih ljudi.. Često ljubav ljudi povezuju sa ludošću. Ako je ludost ista kao i ljubav voljela bih poludjeti zauvijek. Predat’ se toj prastaroj, najslađoj, najponosnijoj ludosti. Od svih stvari i osjećaja na svijetu samo je ljubav onaj istinski mač sa dvije oštrice, može da motiviše i da uništi. Često bih razmišljala o nekim postupcima drugih ljudi i pitala se šta je to što ih veže, koja nit? Da li je dovoljno jaka da se suprotstavi svim suprotnostima? Da li sam ikad dobila odgovor? Jesam. Ali on je bio u meni. Tačno tamo gdje zamišljam da mi je duša dešava se lavina, izvor, potop, oluja i suša. Nikome ko to nije doživio ne može se objasniti riječima niti se može usporediti sa bilo kojim osjećajem. Buđenje u pola noći shvatajući da više ništa neće biti isto, niti da ćemo opet biti bezbrižni kao nekad, konstantno razmišljanje o tom nekom...U patnji maštamo o budućnosti u kojoj ćemo biti sretni..zamišljamo se, i opet javlja se potreba za nekim a sada se ne možemo pomiriti s tim da će se sve izmjeniti, nekako ne želimo da se riješimo ni patnje koja nas veže za tog nekog. Nekad u samoći se smijem samoj sebi, onome što sam postala, onome što sam sebi „dopustila“. Neke stvari koje su me prije nasmijavale, sad mi se čine apsolutno normalnim.. Opsesije su nestale, sad je ostala samo neka povezanost, svjesnost, sigurnost da je taj neko tamo, i da čeka gdje smo ga ostavili. Najuzaludnije ljubavi su možda one najjače, najstrastvenije i najsmješnije. Pitam se, da li je moguće oprostiti i preći preko sve boli koju nam je neko uzrokovao? I koliko je moguće da se takva ljubav oporavi?! Da li će ikada biti ista? Jača? Slabija? Da li je ljubav slabost u tom smislu da se pitamo gdje se izgubila osoba koja smo nekad bili, ili smo i dalje isti ojačani nekim iskustvom? Toliko pitanja! A niko mi ne može dati odgovore na njih, osim mene same. U jednom trenutku mislim da je to sudbina koju sam sve vrijeme poricala ili pak trenutak nepažnje.. A na šta bih ja to trebala paziti? Da ostanem i dalje zaštićena u svojoj čahuri od svih vjetrova života? Ne kajem se. Sve je to već određeno valjda prije nego sam se rodila, barem se tješim da je tako. Zavole se ljudi. Dvije potpune suprotnosti. Neko tako daleko a opet dovoljno blizu, i dovoljno poznat da ga zamišljamo dok izgovara riječi koje piše. Neko čije prisustvo osjećamo uvijek. Neko čiji bi miris odmah prepoznali u mnoštvu ljudi. Neko ko nas voli. Koliko i mi njega. Neko koga nikad ne izgubimo, i koji u našem životu ostaje zauvijek, u bilo kakvom obliku. Kao prijatelj, kao vječni partner ili kao jedna od najljepših uspomena.. jer kad se sve patnje saperu ostane samo neizlječiva nostalgija i uspomena. Love is a friendship caught on fire.

I zavrce i stvara osjecaj da mi cijelo tijelo mice! I onda, behar odjednom, pod mojim nogama po mojoj mokroj kozi, ali je toplo, ljetni pljusak ali bez straha od grmljavine. Pod mojom jabukom, sakriveno od pogleda ispod zida. I onda, snijeg pada, milioni pahulja plesu, sustizu se, tope se na kapcima umornim od pogresnih poteza a vjetar udara u ledja i tjera naprijed...valjda ce se medju rebrima nekad nesto opet stvoriti, osjecaj, pocetak. Potom dunje zamirisu, pa osjecam njihov plisani pokrivac trlja se po mojoj kozi, a svjetlo na kraju je tako daleko. Penjem se po cijelom jedru, plesem, pristajem na muk i jeku prostranih dubina, uzivam u onom svijetu ispod povrsine, a snijeg je tako dubok da se vise i ne osjeti kad zgazim osuseni list na ulici. I pjevam, jer to je jedino sto mogu, pitanje za pitanjem i stize jos jedno proljece. Mene vise nema, a ni onoga sto me cinilo. Stara jabuka je tu, i zid, i behar i kisa. Jedna divna prica je prebrzo zavrsila. Sudbina, Bog ili ponos. Sve sto se u nama rodi u nama valjda i umre. U nekima prije u nekima poslije. Ali umre. Ostavljajuci truhlo meso ispod grudi. Ostavljajuci pustinje i provalije i jeku, odjeke ranjene duse. Izuvenih cipela u staroj haljini pokusavam otplesati posljednji ples suncu kojeg nema. Umorno tijelo sa umrlom dusom, i par kapi suze da pokazu kako se najveci bol nikad ne nacinje jecajima. Izmedju plesa sjena, polahko me nestaje i gubi se svaki trag.. Onoga sto je nekad bilo.

Zivot se bio pretvorio u pjescani sat kroz ciji vrat su prolazila zrnca straha od slijepe ulice, osjecaj vjecnosti i gubljenja onog najbitnijeg-vremena. Nocu bi sklapala kapke umorne od pokusavanja, ispravljanja i nastavljanja pogresnih stvari. Bila je tu, medju milion ljudi a bila je sama, tako prosta djevojka na cijem se licu ocrtavala sjeta, ceznja i nostalgija. U nekim trenucima cinilo joj se da zivi u stalnoj voznji roller coasterom, cas bi se nasla na vrhu, cas bi bila na dnu, spremna da se suoci s najgorim. A sta je to najgore? I po cemu se ono definira? Shvatila je da je i sreca i tuga stvar individue. Poslije je sve krenulo drugacijim tokom, naucila je zivjeti u sadasnjosti koliko god gorka bila i mastati o buducnosti koja ce biti dobra, ispunjena njenom definicijom srece. Predzadnji put kad se se oprastala od tebe bila je na mostu, gledala u nebo, bezizrazajnog lica molila ga da oprosti sto krece dalje, iako svjesna da joj nema sta oprastati...dapace, on je bio ta rana koja je trebala lijek. Zadnji put je shvatila koliko je sve bilo beznacajno. Sama, u hotelskom kupatilu, gledala se u ogledalo i primjetila prvi put koliko nas neke tuge obiljeze i promijene.Tako jednostavno, bez ikakvih unutrasnjih organa oprostila se s tobom zauvijek. Njih dvoje su bili gorak viski u bombonjeri kojoj je prosao rok. S tim je zatvorila vrata sobe u kojoj je vladao vjecni hladni rat. Njeno ignorisanje realnosti i sve one ruzne stvari koje kao poslije poplave moze iznjedriti los odnos. Nije joj bilo zao izgubljenog vremena, niti sto je sve gotovo, bilo joj je zao sto se poslije svega vrlo malo toga moze reci. No, u autobusu koji ju je vodio ka nekoj drugoj dimenziji, novom licu njene osobnosti dozivljavala je jedan od najljepsih sumraka svog zivota, oblaci su podsjećali na morske sirene ili strijele i sve podsjeca na jedno...Zivot nikad vise nece biti isti.***************************************************************************************************************************************************************** Čudne osjećaje donosi kraj jeseni. Večeri mirišu na snijeg, usnule ljubavi i čežnju. Lagano se lome ljetni snovi pod oštrim i sigurnim koracima mladih ljudi poput savijenih opalih listova. Lišće opada, svako bježi na svoju stranu a ipak ostaju u jednom krugu. Usamljenost je mješavina posebnih osjećaja. Naizgled tako jednostavna a nažalost tako gorka i bezosjećajna dok se žustro probija hodnicima naših duša. Poput životinja, bježimo jedni od drugih, ruke bježe u džepove tražeći toplinu koja nikada ne može da ugrije onoliko koliko je ispod kože potrebno. Mimoilazila se sa ljudima, crnim, bijelim, odbjeglim od prošlosti, ozlojađenim sadašnjošću, ocijenjenim manje vrijedim od društvene zajednice a ona im je ipak ponekad zavidila. Kako bilo oni su u srcima topli a lice pored kojeg se probude je ništa drugo nego sjajna slika, spoj nečije duše u tjelesnom obliku. Tražeći sebe zašla je u najdublje ponore i najviše visine svoga postojanja. Čovjek jednom shvati da smo nažalost ili pak nasreću savršeni mozaici različitosti. Preklapamo se jedni sa drugima, neki put i ne pa brusimo, gladimo, poneki put se pitamo čemu? A odgovor je duboko u nama. Svako od nas traži toplu sobu za hladne zimske večeri koje počinju trećom zrakom sunca. Sva tuga počne tako rano i traje do dugo dugo u noć. Ujutro, opet nas čekaju isti zadaci, koračati istim putem i truditi se ili glumiti da se nešto mijenja. A mijenjamo se mi. Tako mali, tako uplašeni, tako usamljeni .*********************************************** ****************************************************************************** Ponekad bi zatvorila oči i sanjala neke druge svjetove. Trebala joj je motivacija, mislila je, još nešto treba da se desi da bi samoj sebi potvrdila da je na putu koji ima samo jedan povratak koji nikad nije dolazio u obzir u njenom malom svijetu koji je bio zaštićen krhkim bedemima jedne mladosti. Na vratancima na kojima su bile izvezene sve dosadasnje tuge, tražila je najbolju koja bi ju motivirala da ide dalje, da napravi veliki preokret, da odigra posljednji ples na klizavim vagama koje su svakim danom rasle a vrijeme da se donesu velike odluke je curilo. Bila je spremna. Sve je bilo na vremenu. U ćumezu svoje indiferentnosti udisala je duboko, i svakim izdisajem puštala tugu da izađe poput ranjenog zmaja koji je puštao posljednje valove vatre. Sabrala je ostatke onoga što je nekad bila, spremila masku koju će staviti na posljednjem balu i sklopila oči uranjajući u još jednu usamljenu noć.*******************************************************************************************************************************************************************

Djevojčice, Ako ti kažem da pokušavam da shvatim šta se desilo prije par godina , ne bi mi vjerovala. Ali ja se tačno osjećam, ovako mlad, kao starac koji je prokockao najbolje i najbitnije godine života. Ništa nisam izgubio, osim oklopa koji se zove djetinjstvo. U početku ponosno, a kako vrijeme prolazi sve više i više žalim za tom čistom naivnošću i optimizmom. Nije život sedmica tuge. Ja ga grlim, puštam ga da svira kako hoće, vjerujem u sudbinu, a uporno joj se protivim. Nekad, kad sam imao one dječije ideale bilo je lakše nego sad, vjerovao sam da mogu uspjeti, a sada kad imam ideale odraslih ljudi veselim se ali sam i prestravljen mišlju da većinu njih nikad neću moći ostvariti. Ako ti kažem da, kada bih imao drugu šansu, promjenio bih se, lagao bih ti. Jer ne bih. Sve bih ponovo isto uradio, prepustio se da proživim još jednom ono isto, jer, to sam ja. Da kažem, da me neko imao uputiti šta me čeka i motivirati i da bih bio drugačiji lagao bih ti. Jer to sam ja. Osoba koju bi voljela voljeti ali znaš da ne možeš. Sebičan sam, egocentričan, ljubomoran a u isto vrijeme i dobra osoba. Ljudi oko mene se mijenjaju. Moja generacija postaje vojska odlučnih mladih ljudi a ja gubim konce očekujući tuđe reakcije koje meni nikad neće biti od koristi. Djevojčice, još nisam naučio da ljudi nisu pleme koje se drži zajedno. Ljudi su postali zvijeri, a zajedno sa njima i ja. Pretvorio sam se u vuka. Sad me jedino rastuži pomisao na mene tužnog. Naučio sam cijeniti sebe ali mi se čini kao da sam pri tome zaboravio cijeniti druge. Onaj humor odraslih koji mi prije nije bio jasan sad mi je apsolutno prihvatljiv i jedini koji poznajem. Možda me više neki prijatelji neće ni voljeti jer to više nisam ja, ali onda ću znati da to nikad nisu ni bili pravi prijatelji. Ili jesu? Ako ti kažem da nemam vremena da osjećam, doživjet ću najveće poniženje svoje ličnosti, jer sam se uvijek protivio otuđenosti savremenog čovjeka. Više ne razmišljam tako analitički kao nekad, prihvatio sam ljudske mane kao takve i živim s njima ili se udaljim u nadi da će se ta osoba sama izboriti sa oštricama svoga poganog karaktera. Krećem dalje. Bez tebe. Vjerujem da me čeka novi život ali mi se miris njega nimalo ne sviđa. Krećem u borbu. Ja. Vuk. Sam. Ko li će pobjediti, i da li postoji tačka u kojoj znamo da smo nešto dobili? Šta dalje nakon što se možda pokajem što sam te pustio? Da li ću se pokajati i koliko će biti jako žaljenje? Šta ako se i ovakav pretvorim u neku treću, drugačiju osobu. Zato ne vjeruj ničemu što kažem. Gledaj u moje oči. One su priča za sebe. Djevojčice. No, treba mi nešto jače.. Zagrljaj u kome bez riječi govoriš sve što želiš, da ću u tebi imati vječnog prijatelja. Najtopliji i najmekši zagrljaj, osmijeh i pogled moga života.

Za početak bih da se zahvalim osobama koje su komentarisale moje zadnje postove, cijenim to :) Nije me bilo dugo a sad nekako nemam inspiracije da napišem bilo šta! Ne bih to nazvala zatrpanošću u fizičkom smislu (preokupiranost obavezama) koliko psihičkim opterećenjem! 1.Maturski-napisati kako profesorica zapovijeda, a da i ja budem zadovoljna, odbraniti pod istim uslovima. 2.Upisati se na fakultet. Pri tome podrazumijevam: poloziti prijemni, biti primljena i prebaciti se negdje drugdje. 3.U svemu tome ostati hladne glave :D I evo jedan tekstić koji sam napisala za drugi portal :) DO YOU? (naslov je došao...nejasno porijeklo, samo mi je onako sinulo ;) Kako je biti lud znaju samo ludi. Mi „normalni“ možemo samo nagađati šta se odvija u glavi tih ljudi.. Često ljubav ljudi povezuju sa ludošću. Ako je ludost ista kao i ljubav voljela bih poludjeti zauvijek. Predat’ se toj prastaroj, najslađoj, najponosnijoj ludosti. Od svih stvari i osjećaja na svijetu samo je ljubav onaj istinski mač sa dvije oštrice, može da motiviše i da uništi. Često bih razmišljala o nekim postupcima drugih ljudi i pitala se šta je to što ih veže, koja nit? Da li je dovoljno jaka da se suprotstavi svim suprotnostima? Da li sam ikad dobila odgovor? Jesam. Ali on je bio u meni. Tačno tamo gdje zamišljam da mi je duša dešava se lavina, izvor, potop, oluja i suša. Nikome ko to nije doživio ne može se objasniti riječima niti se može usporediti sa bilo kojim osjećajem. Buđenje u pola noći shvatajući da više ništa neće biti isto, niti da ćemo opet biti bezbrižni kao nekad, konstantno razmišljanje o tom nekom...U patnji maštamo o budućnosti u kojoj ćemo biti sretni..zamišljamo se, i opet javlja se potreba za nekim a sada se ne možemo pomiriti s tim da će se sve izmjeniti, nekako ne želimo da se riješimo ni patnje koja nas veže za tog nekog. Nekad u samoći se smijem samoj sebi, onome što sam postala, onome što sam sebi „dopustila“. Neke stvari koje su me prije nasmijavale, sad mi se čine apsolutno normalnim.. Opsesije su nestale, sad je ostala samo neka povezanost, svjesnost, sigurnost da je taj neko tamo, i da čeka gdje smo ga ostavili. Najuzaludnije ljubavi su možda one najjače, najstrastvenije i najsmješnije. Pitam se, da li je moguće oprostiti i preći preko sve boli koju nam je neko uzrokovao? I koliko je moguće da se takva ljubav oporavi?! Da li će ikada biti ista? Jača? Slabija? Da li je ljubav slabost u tom smislu da se pitamo gdje se izgubila osoba koja smo nekad bili, ili smo i dalje isti ojačani nekim iskustvom? Toliko pitanja! A niko mi ne može dati odgovore na njih, osim mene same. U jednom trenutku mislim da je to sudbina koju sam sve vrijeme poricala ili pak trenutak nepažnje.. A na šta bih ja to trebala paziti? Da ostanem i dalje zaštićena u svojoj čahuri od svih vjetrova života? Ne kajem se. Sve je to već određeno valjda prije nego sam se rodila, barem se tješim da je tako. Zavole se ljudi. Dvije potpune suprotnosti. Neko tako daleko a opet dovoljno blizu, i dovoljno poznat da ga zamišljamo dok izgovara riječi koje piše. Neko čije prisustvo osjećamo uvijek. Neko čiji bi miris odmah prepoznali u mnoštvu ljudi. Neko ko nas voli. Koliko i mi njega. Neko koga nikad ne izgubimo, i koji u našem životu ostaje zauvijek, u bilo kakvom obliku. Kao prijatelj, kao vječni partner ili kao jedna od najljepših uspomena.. jer kad se sve patnje saperu ostane samo neizlječiva nostalgija i uspomena. Love is a friendship caught on fire.